- Piše: Emilo Labudović
Kao što je u njoj i učestvovala, violentno, često s viškom emocija, a manjkom razuma, Crna Gora se na gotovo isti način suočava sa svojom istorijom. Skoro da i nema pitanja iz njene dalje i bliže prošlosti (ako izuzmemo Tuđemil, o kome koliko do juče ni birani crnogorski istoričari nijesu znali bogzna šta) o kojem se u njoj može raspraviti hladne glave, u akademskoj tišini i sa dozom uvažavanja argumenata druge strane. Stoga i ne čudi što je nedavno podizanje spomenika Puniši Račiću, po privatnoj inicijativi i na privatnom imanju, podiglo toliko prašine, iznova uzburkalo duhove naših podjela i, čak, izazvalo diplomatsku reakciju. Sa spomenikom i bez spomenika, nesporno je da je Puniša Račić kontroverzna ličnost crnogorske i jugoslovenske istorije prošloga vijeka. Za jedne heroj i patriota, za druge hladnokrvni ubica i politički desperados, on će to ostati i dalje, bez obzira na sudbinu spomenika. Ali, namjera ovog teksta nije da drži stranu jednima ili drugima, mada autor samo podsjeća da su čak i pripadnici zloglasne „Princ Eugen“ divizije i vojnici Vermahta koji su četiri godine pustošili ovim prostorima, palili, silovali, ubijali, vrednovali naše očeve i djedove po cijeni sto za jednoga… dobili svoj spomenik.
Ali, mnogo glasnije i od čitave ove „za“ i „protiv“ halabuke koja se ovih dana rasplamsava po Crnoj Gori, halabuke u kojoj su najglasniji oni koji su politički i na svaki drugi način najminorniji, odjekuje, odzvanja ponašanje zvanične Crne Gore i njene diplomatije. Samo što je zvanični Zagreb pozvao na raport crnogorskog ambasadora Bora Vučinića, šef crnogorske diplomatije Srđan Darmanović, se brže – bolje bacio na koljena i počeo da metaniše u transu izvinjavanja na sve strane. I odmah je naloženo rušenje spomenika, kažnjavanje inicijatora i iznova strijeljanje sjeni Puniše Račića. Mada ova „hitrina“ crnogorske diplomatije i nije neko iznenađenje i na liniji je već klasične klečuće poze prema Hrvatskoj, čak i one koji su već odavno digli ruke od bitke za državno dostojanstvo ovog privatnog posjeda koji se, pod maskom moderne demokratske države, uporno pokušava „prodati“ domaćoj i stranoj javnosti, boli propuštena prilika da se Hrvatskoj, po principu reciprociteta, odgovori na način na koji je ona odgovorila na ne tako davnu protestnu notu Crne Gore – ignorisanjem. Naime, kada je prije skoro godinu dana Crna Gora uputila protestnu notu povodom podizanja spomenika Miru Barešiću, ubici jugoslovenskog (i crnogorskog) ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića, zvanična Hrvatska ne samo da nije naložila rušenje spomenika, već je potpuno ignorisala crnogorski protest. A na istu notu MIP- a Srbije, otpravnik poslova hrvatske ambasade u Beogradu Stjepan Glas reagovao je diplomatski još nedopustivije – odbio je da je primi! I da dodam, ne sjećam se da se povodom toga oglasila hrvatska zajednica u Crnoj Gori, a kamoli energično „prosvjedovala“ i tražila hitno reagovanje i rušenje.
Da podsjetimo: razlika je ipak drastična. Spomenik u Slatini je rezutat privatne inicijative i na privatnom imanju, otkriven na privatnoj, skoro rođačkoj, ceremoniji, dok je otkrivanju spomenika Barešiću u rodnim mu Dragama kod Zadra prisusvovao krem hrvatskog političkog i vojnog vrha, na čelu sa ministrima Hasanbegovićem i Medvedom, generalom Gotovinom i nadbiskupom ličko – senjskim Milem Bogovićem. Na isti način, zvanična Hrvatska reaguje i na podizanje spomen – ploče ustašama nadomak stratišta u Jasenovcu na kojoj i dan- danas piše „Za dom spremni“, na paljenja srpskih zastava, rušenje srpskih kuća po Krajini, protjerivanje i sprečavanje povratka Srba u te krajeve, itd. itd.
Nesuvislo bi bilo porediti je li Puniša Račić veći zločinac ili patriota od Mira Barešića i je li Vladimir Rolović veća žrtva od Stjepana Radića. Ali, ono što je obaveza svake države koja drži do svoga dostojanstva jeste da poredi postupke druge i drugih strana i odgovara na isti ili sličan način. Ne iz pukog prkosa i nadgornjavanja već zbog činjenice da je to temelj diplomatije i diplomatskih odnosa. A klečanje i luda strka na svaki namrgođeni pogled iz Zagreba ne samo da ne služi na čast crnogorskoj diplomatiji već ozbiljno nameće sumnju u postojanje nekakvog duga koji se ne da namiriti drugačije. A šta ako jednoga dana mnogo moćnija Turska, recimo, zatraži da se odreknemo Miloša Obilića, da porušimo sve njegove spomenike, pobacamo sve njegove medalje i preimenujemo Obilića poljanu jer im je smakao „silnog car – Murata“? Evo, ako će biti od neke pomoći, izvinjavam se, mnogo se izvinjavam, braćo Turci!